Bol je stvarna, ali je također i mišljenje8 min čitanja
Dugo se spremam sažeti barem dio onoga što mi je zanimljivo o mehanizmu boli. S obzirom na kompleksnost same teme i na uvriježeno poimanje boli među općom populacijom, trebalo je dosta vremena da se sve pretoči u tekst koji će biti lako čitljiv, ali i koji možda više otvara neka nova pitanja nego daje odgovore. 😀
Svima koji se bavimo ljudima i njihovim tijelima, informacije o stanju u kojem osoba dolazi na tretman, terapiju ili vježbe su maltene dio pozdravnog razgovora, i oko njih se kreira cijeli koncept terapije. Svakodnevno čujemo razne verzije što nekoga i zašto boli, a onda i ideje i želje što da mi učinimo po tom pitanju.
“Sve me boli, vozio sam 14 sati, spavao jedva, prži me između lopatica, ne mogu okrenuti glavom kako spada. Samo ti stisni, ja ću trpit kolko treba, ignoriraj me.”
“Glava me rastura, na poslu kaos, ne jedem danima zbog stresa. Daj da se satarem na treningu da se ispucam.”
“Leđa me ubijaju već pola godine, s boljim i lošijim danima, lud sam više. Saznao sam da mi je jedna noga kraća i da je to zbog toga. Sutra idem po uloške…”
“Vratobolja je postala neizdrživa. Išla sam na rentgen, u nalazu mi piše povećana cervikalna lordoza. Imam samo 25 godina i zabrinuta sam da je već sada stanje toliko loše… Može li se to ispraviti?”
Eh, kad bi bilo tako jednostavno, onda bi to možda funkcioniralo. Ali ne funkcionira.
ŠTO JE BOL?
Imate li svoje rutine za smanjenje neke nelagode ili boli, primjerice glavobolje ili menstrualnih bolova? Toplo ušukavanje pred omiljenom serijom, maženje kućnog ljubimca, šetnja u prirodi, sviranje omiljenog instrumenta, slušanje muzike ili čitanje knjige…
Zašto to pomaže?
I alternativna medicina prepuna je tvrdnji o ublažavanju boli. Iako su neke jednostavno predobre da bi bile istinite, neobičan mehanizam boli može objasniti zašto neke ipak drže vodu.
Jedna stvar u koju opća populacija vjeruje o boli, a pogrešna je, je da ona uvijek proizlazi iz jednog popravljivog izvora ili da je prisutna zbog jednog razloga. Druga stvar je da nam se bol iz tog izvora prenosi do mozga pomoću “živaca boli“.
Istina je da je bol – u našem mozgu. Neuroznanstvenik V.S. Ramachandran je to sročio kao: „Bol je mišljenje.“ Osjećamo to zbog toga kako naš mozak tumači ulazne informacije koje mu se prenose iz svih naših čula, a ne zbog jedne pristigle informacije. Ne postoje živci čija je funkcija samo senzibilizacija i prenošenje boli.
Ako je bol mišljenje, postoje načini za njegovu promjenu. Sva je bol stvarna, ali istina je i da ju je stvorio mozak te da možemo izvršiti određenu kontrolu nad njom.
PERCEPCIJA MOZGA
Svi poznajemo one supermanove koji na škakljanje ne reagiraju škakljivošću, dok mi drugi rikavamo već pri pogledu na prijeteće tuđe prstiće u približavanju. Opet, naši nas ne škakljaju iako se radi ista stimulacija. Postoji razlika između stimulacije i naše percepcije o njoj. Odličan primjer je i onaj gdje se bol može osjetiti i ublažiti u fantomskim udovima, ili cijepljenje ili vađenje krvi koje je manje bolno kada ne gledamo ubod. Ako smo upoznati s time kako naš mozak funkcionira, možemo to okrenuti u svoju korist i preuzeti određenu kontrolu nad njim.
S jedne strane, to i nije tako iznenađujuće jer je vlasnik svake percepcije koju imamo upravo mozak i njegovo najbolje nagađanje o onome što se događa i što bismo trebali učiniti u vezi toga. S druge strane, osjećaj boli je nadasve opipljiv, fizički – kad nas nešto boli, negdje nas boli. Nitko ne želi čuti, a kamoli vjerovati, da je sve u glavi. Bez obzira na to što je uzrokuje, sva bol je stvarna. Također, sva bol je 100% made by mozak kao odgovor na informacije koje su mu dostupne.
Subjektivni stupanj boli nije relevantan indikator ozbiljnosti ozljede ili oštećenja, a ponekad postoji bol bez oštećenja tkiva uopće. Ekstremni primjer toga došao je iz izvještaja iz 1995. godine u British Medical Journalu. Građevinski radnik je skočio na 15 cm dugački čavao koji je prodro u potplatu njegove čizme, a vrh je vidljivo izlazio s gornje strane obuće. Bol je bila mučna, jaka i potpuno nadmoćna, pa su mu liječnici davali fentanil i sedativ. No, kad su skinuli čizmu, vidjeli su da je čavao prošao između nožnih prstiju ostavljajući stopalo netaknuto. Postoje mnoge studije koje otkrivaju da strah ili katastrofizacija boli doprinosi većem osjećaju boli.
Kad naš mozak odluči protumačiti neku senzaciju kao bolnu, on također šalje signal natrag tijelu koji intenzivira taj osjećaj. Živčani završeci mogu se kemijski promijeniti kao odgovor na signale mozga. Bol je više poput razgovora između mozga i tijela, pa se mogu i rasplamsati i djelovati umirujuće, kao i kod verbalnih razgovora. Ako nešto kao osjećaj straha ili ugroze može pogoršati bol, tako ju u određenoj mjeri neke druge misli ili raspoloženje može ublažiti.
Bol se može ublažiti kada se osjećamo sigurno, a slično djeluje i ljubav – npr. držanje za ruke s voljenim partnerom za vrijeme trudova.
ZAŠTO BOLI?
Lorimer Moseley, znanstvenik Sveučilišta Južne Australije, je posvetio svoju karijeru istraživanju mehanizma boli. Njegovo odlično gostovanje na TEDx-u i jako zanimljivo i pitko predavanje o tome zašto stvari bole, na granici je stand-up komedije. 😀
“Bol je izlazna informacija mozga dizajnirana da nas zaštiti. Bol nije rezultat neke situacije tkiva u tijelu. Kod kronične boli je karakteristično da što duže bol traje, sustav osjetljivosti postaje osjetljiviji. To je ono što živčani sustav čini – uči. Razumijevanje ovog složenog odnosa, zajedno s ponovnim angažiranjem tijela, prvi je korak hvatanja u koštac s boli i njenim popuštanjem.
“Ovo nije jednostavni univerzalni lijek. Ne možemo ukloniti svu bol promjenom razmišljanja i stava. Kao prvo, ne kontroliramo svoje misli u potpunosti. Baš kao što se ne možemo opustiti na uputu ‘opusti se’, tako se ne možemo osloboditi boli govoreći samima sebi da naš mozak preuveličava situaciju. Čak i najsretniji, najmirniji optimisti doživljavaju bol. S druge strane, mnogi ljudi koji doživljavaju kroničnu bol doživljavaju i druge stresore zbog kojih se osjećaju manje sigurno – osjećaje koji pogoršavaju bol.
Paul Ingraham, znanstveni novinar koji je izgradio karijeru objašnjavajući znanost o kroničnoj boli i rehabilitaciji ozljeda objašnjava kako većina ljudi koja živi s kroničnom boli nije samo malo pod stresom, već je izrazito pod stresom. “Iziritirani su samom boli, kao i velikim životnim izazovima i socioekonomskim problemima koje ta kronična bol povlači za sobom. Ponekad prođu godine u pokušajima ublažavanja boli uz obilaženja raznih stručnjaka, za poneko poboljšanje situacije s vremena na vrijeme. “
Neki stresori koji pogoršavaju bol, a i doprinose drugim zdravstvenih problema, ne uklanjaju se tako lako. Za mnoge je npr. anksioznost svakodnevna životna pojava, a sama po sebi pogoršava bol. To ukazuje na važnost mentalnog zdravlja zajedno s fizičkim zdravljem. Jedno bez drugoga ne ide.
Ono na što možemo relativno lako utjecati je smanjenje stresa u određenoj mjeri i osnaživanje osjećaja sigurnosti – tehnike disanja (ili samo duboko disanje), slušanje ugodne glazbe, boravak u prirodi i sl. Ako idemo na hand-on tretmane važno je da imamo povjerenja u terapeuta i da mu se možemo prepustiti, kao i povjerenje u trenera i fizioterapeuta da nas njihovo vođenje kroz pokret neće unazaditi. Zato ‘no pain no gain’ u smislu agresivnih tretmana, masaža prejakog intenziteta ili treninga jednostavno ne funkcionira, dapače – može izazvati potpuni kontraefekt i još pogoršati simptome.
Druge opcije, poput poboljšanja društvenog života ili napuštanja stresnog posla, podrazumijevaju veći angažman pa su i veći zalogaj za prožvakati, ali ponekad su jedina preostala opcija. Savjetovanje sa stručnjacima specijaliziranim za kognitivnu bihevioralnu terapiju te druge mindfulness tehnike usmjerene na adresiranje odnosa mozga i boli može biti također ključno.
Biologija i mehanizam boli nikada nije jednostavan, čak ni kad se čini da jest. Shvaćanje boli, od kuda dolazi i uopće koja je njena uloga zahtjeva rekoncinipranje onoga što bol zapravo je i kako služi našem preživljavanju.
Četiri ključne činjenice:
1. bol ne daje mjerljivu informaciju o stanju tkiva;
2. bol je modulirana mnogim faktorima iz somatske, psihološke i društvene domene;
3. odnos boli i stanja tkiva postaje manje predvidljiv kako bol duže traje;
4. bol se može poimati kao svjesna korelacija implicirane percepcije da je tkivo u opasnosti.
Tako. Sada možemo možda manje simplificirati stvari, tražiti rješenja u stilu klin se klinom izbija, više se brinuti o sebi u cijelosti i preplaviti svoja osjetila ugodnim senzoričkim podražajima. Mozak će nam biti zahvalan. 🙂